Sahara i kamilje međugrblje

Smarttin

Itta Francesca Photography

Nakon Ait Ben Haddoua stigli smo u Merzugu selo na jugoistoku Maroka. Veoma malo selo poznato jedino po tome što svaka turistička tura za Saharu u Maroku prolazi kroz njega. Odatle vas vode do šatora u sred pustinje u kojima večerate berbersku hranu i noćite.

Stižemo u  berberski kompleks u kojem žive Berberi koji vas vode kroz Saharu. Odmah po dolasku Itta i ja molimo te veoma fine ljude da nam naprave kafu što traje neko vrijeme. Nakon kratke pauze pozivaju  nas da izađemo iz kompleksa i sprovode nas do kamila. Vau, prizor je zaista impresivan - nekoliko palmi, kamile koje sjede, predivan crveni pijesak Sahare i plavo nebo u kontrastu, pored toga duva vjetar, nije vruće, savršeno. 

Nakon 15ak minuta, bio sam na kamili. Svidjelo mi se. Uzbudljivo je. Pomalo i visoko. Ali ne opasno visoko. Opala, krećemo, još više uzbuđenja. Vrlo je....sporo. Gotovo presporo. Ali i dalje mi se sviđa. U Sahari sam. Na kamili. Mir i spokoj. Klatim se, naprijed, nazad. Kikoćemo se. U liniji ste sa svima pa možete i da komunicirate. Šalite se. Dajete imena kamilama. Smijeh, smijeh, smijeh i ništa osim zabave.

I onda negdje nakon 20 minuta, kreće. 

Sjedište postaje pomalo neudobno, ali hm, u Sahari ste, doživljaj je. Onda počinje da žulja. Opako. Spuštanje niz dinu počinje sve manje da vam se sviđa. Neme veze. Fokusirate se na uživanje, to je Sahara, Sahara! čovječe. Počinjete da razmišljate koliko je to kul. Sjetite se svakog nastavnika geografije. Oni bi bili baš oduševljeni. Na kratko zaboravite na realnost.

Sve dok kamila ispred vas (u mom slučaju Sweet Potato na kojoj je bila Ita) ne krene da sere. Smrad vas instant probudi. Sada izvinite ali moram da obrazložim. Obično kamilje govno je nešto poput ovčijeg, mala, dobro malo veća, crna kuglica. I ono se nevino i bezbolno otkotrlja niz dinu. No posotji i druga vrsta. Dijareja vrsta. Naravno Sweet Potato je imao drugu vrstu. Sve TO je curilo niz njegove noge. 

 U Sahari si! U Sahari si! U Sahari si!

Onda vrlo strma dina. Dođavola, sve i da sam nekada planirao djecu sada je svaka šansa anulirana. 

Boli. Boli. U Sahari si! Boli! Na kamili si! BOLI! 

Vrijeme je za promijenu poze. Hmm, kako zauzeti drugačiju pozu na kamili. Okrenete se bočno. Zahtjeva vještinu ali vrijedi. Olakšanje. Vau, osjećam se mnogo bolje. Ček da provjerim koliko je vremena prošlo. 45 minuta definitivno. -Kratka verga oko vađenja telefona- Suza u oku. 

15 MINUTA. WTF. 

ČEK, ČEK, ČEK, da li je ovo pun signal u pustinji?! DA. Jeste.

Haaaaa.  Zovem Lennerta koji je tri kamile od mene.  

Ne javlja se. 

Mislim mogu i da se proderem ali hoću da obavim telefonski poziv u Sahari i da kažem :"Evo ništa, na kamili u Sahari u Africi, ti?"

Kakogod, nakon nekog vremena žedni ste. Usta vam se suše.

E sad, prije nego što dođete u Merzugu staćete da se obskrbite vodom u prodavnici. Daju vam jednu zaleđenu i jednu tečnu. I onda miješate. S tim trebali biste da imate hladne vode do sutradan. Ko ima torbu nema zime. Ko nema, kao što je ja nisam imao, flaše vode su vam nigdje drugo do u kesi u rukama. Istim rukama kojima se držite za sedlo. Držite kesu, koja je naravno pocijepana, držite sedlo, flaše ispadaju a vi morate da uzmete jednu, odvrnete, popijete, zavrnete i vratite je u jadan izgovor za kesu koju imate. Yup, jahanje kamile je jedna velikaa vještina. 

Ali preživjeli smo. I pored svega ovoga uživali smo, makar i 5 minuta. 

Itta Francesca Photography

Smarttin

Itta Francesca Photography

Kada smo stigli u šatore  uslijedio je zaista dobar dio. Penjali smo se na dinu koja je visoka blizu 50 metara. Bilo je izrazito teško, traje veoma dugo jer morate da se odmarate često . Ali osjećaj kada se popnete na vrh  je istinski vrijedan toga.
Poslije svega večerali smo berberski tažin (post o tažinu stiže) i spavali pod otvorenim nebom. 
Noć u pustinji je predivna stvar. Kada ima zvijezda naravno. Ovog puta, zvijezda je bilo toliko da sam čak i u Dvorovima kod Bijeljine vidio više. Mijesec je doduše bio fantastičan.

Itta Francesca Photography

Ujutru prije svitanja, negdje oko 4 sata, probuđeni smo i zamoljeni da ustanemo. Kamile.
Krećemo ovako rano jer žele da uhvatimo izlazak sunca. Kamile. Ponovo. No iz nekoga razloga ovaj put protekao je bezbolnije i lakše. I rađanje sunca u Sahari je definitivno jedan od najdivnijih prizora koje sam doživio. Fotografija je vrlo malo i nisu najbolje jer je praktično nemoguće napraviti ih na kamili.

Prije nego što smo krenuli. Berber mi dodaje flašu sa vodom.                                                                                     Itta Francesca Photography