 |
| Smarttin |
 |
| Itta Francesca Photography |
Francuski
orijentalni slikar Žak Mažorel (Jacques Majorelle) rođen 1886. godine bio je sin
poznatog dizajnera namještaja Secesije Luisa Mažorela. Pozvan od strane Ministra
rezidenta Huberta Ljuteja, Žak je stigao u Maroko 1917. godine. I bio je zaveden
Marakešom. Toliko da je 1923. kupio šumarak palminog drveća koji će postati ono
što je Žardin Mažorel danas.
 |
| Smarttin |
1931.
godine unajmio je arhitektu Paula Sinoira da izgradi umjetnikov studio u Art
Deko stilu; njegovi zidovi ofarbani su u „Mažorel plavu“. Oko studia dizajnirao
je vrt, bivstvujuće dijelo umjetnosti sastavljeno od egzotičnih biljaka i
rijetkih vrsta sakupljenih tokom njegovog putovanja svijetom. Vrt je otvorio
javnosti 1947. godine međutim nakon njegove smrti 1962. godine on je pao u
zaborav.
 |
| World Wide Web |
 |
| World Wide Web |
Da
bi ga spasli od lešinara koji trguju nekretninama 1980. godine Pjer Berže i Iv San Loran uzimaju
Mažorel. Od tada vrt je renoviran i osvježen novim vrstama biljaka. Muzej
Berberske kulture otvoren je unutar Žakovog ateljea. Danas Žardin Mažorel
uključuje i knjižaru, kafe i butik.
Nakon
smrti Iv San Lorana 2008. godine, Pjer Berže poklonio je baštu Fondaciji Pjer
Berže – Iv San Loran. Spomenik Francuskom dizajnru podignut je u vrtu.
 |
| All three photos by: Smarttin |
Fondacija
Žardin Majorell je neprofitna organizacija koja se, koristeće sopstvene
resurse, stara o očuvanju i održavanju njenog zemljišta. Sve što zarade
reinvestira se u Maroko kako bi se finansirali kultura, obrazovanje ili
socijalni projekti koji uključuju:
-
Organizovanje konferencija i simpozijuma u oblasti botanike,
književnosti, Berberske kulture kao i izložbi u Maroku i inostranstvu
-
Pružanje subvencija kulturnim i obrazovnim institucijama u Maroku
kao što je Marokanska Filharmonija, Kinoteka u Tandžeru i Škola Vizuelnih
umjetnosti u Marakešu (ESAV)
-
Finansiranje stipendija za mlade Marokance koji studiraju u
inostranstvu
-
Doprinošenje brojnim socijalnim inicijativama u Maroku
 |
| My Precious Itta Francesca Photography |
 |
| Itta Francesca Photography |
 |
| Itta Francesca Photography |
Cut
the crap. Prvo i prvo prije nego što sam ušao u vrt desila se moj prvi kulturni
šok.
Napolju je 50 stepeni. Doslovno. Ne 35 stepeni
jako mi je vruće osjećam kao da je 50 stepeni. Pravih 50 stepeni. Vruće mi je.
Postajem lagano nervozan. Jedna stvar - u Marakešu je vrlo, vrlo, vrlo teško
naći prodavnicu koja prodaje alkohol. Martin (Slovak, zovemo ga Smarttin ili Farttin,
kako kad) i ja nalazimo jednu iz ugla. Ulazimo.
Plaćamo mali Heineken 6 eura i izlazimo blaženog osmijeha. Dolazimo ispred
ulaza u vrt. Sjedamo u hlad. I to je taj momenat. Nakon 2 sedmice, pivo! Ne
tako hladno, ali pivo! Otvaram ga i uzimam prvi gutljaj. Šalje me na neopisiva
mjesta. Zatvorenih očiju cijenim trenutak. Iz transa me budi arapski glas koji
viče. Dva policajca. Deru se. Zabranjeno je piti alkohol na ulici. Govore mi da
ostavim limenku. DA OSTAVIM LIMENKU! TEK OTVORENU. PUNU. Puštam malu suzu ali se ne predajem. Iz torbe
vadim tetrapak soka od narandže i tjeram Itu da ga iskapi. Uzimam ga i sve
vrijeme značajno gledajući u policajca presipam pivo u njega. Nećeš me odvojiti
od mog piva. Koštalo je 6 EVRA! Policajac se smije i nekim univerzalnim jezikom
mi govori da sam pametan. Plaćam ulazinicu 10 evra i ulazim u raj sa svojim
tetrapakom. (Ukoliko imate studentsku kartu ulaznica je tričavih 3.5 evra). Od
ovog trenutka slike govore mnogo bolje od mene. Mada i ja sam na slikama. Tako da
vam donekle ja govorim sa slika. Kako god. Šerujte me.
No comments:
Post a Comment